Borba za spasenje duše

Svima koji se bave knjigom poznat je književnik Reinhold Schneider, koji je rođen u njemačkom gradu Baden-Badenu 13. svibnja 1903. godine. Njegovi roditelji bijahu bogati. Držali su znamenit hotel. Reinhold će jednom napisati, da nije imao obiteljske topline ni kućnog odgoja, jer sva vrata bijahu otvorena, sobe nisu imale zidova. Stranci su dolazili i odlazili, novac ostavljali, a roditelji su bili samo time zaokupljeni. Njegov otac bijaše protestant, a majka katolkinja. Vjenčani su u kat. crkvi. Prihvatili obveze da djecu odgoje u svetoj vjeri katoličkoj. Ali u praksi bijaše drukčije. spasenju Vjera kod djece neizgrađena, krepostan život bez temelja, bez primjera. Nigdje oslonca u životu, nigdje pomoći. Misli se roje, mladić traži izlaz i piše: »Nisam znao zašto živim i zašto činim ono, što činim«. Nije znao da je svrha života ljubiti Boga i Bogu služiti za spasenje duše. Šve više su ga obuzimale duševne muke, nemir se naselio u njegovu patničku, mladenačku dušu. Nije znao svrhe života...spasenje Napast na samoubojstvo bijaše zaokupljala sve više i više njegov uznemireni duh. Jedne večeri odlučuje se na taj grozan korak. Ipak, sine mu u duši misao o duhovnom životu, o besmrtnosti i vječnosti, i ne skonča si život. Nemiran u duhu, dao se na putovanje te stiže u Portugal i španjolsku.

Kraljevski dvor

Uđe u palaču španjolskih kraljeva, zvanu Escorial, koja je više naličila na samostan nego na kraljevski dvor. Promatrao je sobu kralja Filipa II u kojoj je kralj umro. Zadivila ga je poniznost kralja Filipa II njegov smisao služenja drugima u zaboravu na sebe, njegova podložnost Bogu i vjeri katoličkoj i spremnost na žrtvu. To bijaše heroizam, oprečan ovom svijetu, heroizam trpljenja. Napast nije popuštala i mladić još nije želio biti kršćanin - čovjek koji s Kristom nosi križ. Ipak će Krist s križem osvojiti njegov nemirni duh, koji bijaše bez oslonca u mladosti. Jedne božične večeri mladić otvara Sveto pismo, čitajući nekoliko poglavlja, dolazi do svjetlosti, do Istine. spasenjima Polako je uviđao, da se Biblija ne čita kao zabavna knjiga, nego sve to treba proživljavati kao i duhovne vježbe sv. Ignacija. To nije obična knjiga, nego svjedočanstvo života, Krist nije ništa napisao niti je odredio da se nešto napiše. On je tražio život. Krist je živa Riječ koja se u nama »utjelovljuje«. »Jednog dana godine 1937. ili 1938. prvi put nakon 20. godina otišao sam na Misu u grad Postdam, veli Reinhold. Vraćao sam se u svoju domovinu, u Katoličku Crkvu, kao onaj, koji bijaše zaboravio majčin jezik...« Kad jedna duša nastoji prihvatiti Božje svjetlo, Bog mu sve više pruža svoju pomoć, da je osvoji. Počeo je mladić svaki dan ići u crkvu i svake nedjelje na Misu. spasenje Postupno je uviđao da nema kršćanstva izvan Katoličke Crkve. Isus obećaje dati vječni život u svojoj Crkvi. Snaga njegova Tijela i njegove Krvi spašava sve, koji mu se predaju. Težak mu bijaše odlučni korak, ali napokon, jedne večeri pokuca na vrata poznatog samostana u Wiesenaum u blizu Freiburga. Pozvao je redovnika, u koga imađoše pouzdanja, i zamoli ga da mu pomogne kako bi se iskreno i potpuno ispovjedio nakon dugog lutanja i neodlučnosti. Uvjerio se u to: Kad nevjerna lutalačka duša napokon pristane da se vrati u Očevu kuću, dobri Pastir ne tjera je mučno pred sobom, ne udara je štapom, nego je uzima na ramena i nosi u ovčinjak, među vjerne ovce, i raduje se s prijateljima, što nađe izgubljenu i zalutalu ovcu, što nađe izgubljenog sina (Sv. Luka 15,6).

Iz noći prema zori

Reinhold Schneider napokon se vraća katoličkoj istini, Ne traži uspavljujući mir, nego mač vatrenog apostola,Tako rade svi obraćenici, koji su se napatili, dok se ne vratiše Kristu nakon mučnih lutanja. Piše knjige, piše članke i pjesme da izrazi svoju sreću što nađe mir uz Krista, u Kristovoj Crkvi, i pozivlje sve da ga slijede. Napisao je u tom smislu više od 120 književnih djela s više od 10 tisuća stranica da pomogne drugima, kako bi našli Krista kao što ga je našao on. spasenje  Molitva ga je stalno jačala na putu prema vječnosti. Ostao je vjeran Kristu, nakon što ga je mučno našao. Pobožno je umro na Uskrs godine 1958. u bolnici grada Freiburga. spasenjem Neka nas njegov život, njegovo obraćenje i snaga njegove molitve potiču, jačaju i ohrabruju u našem putovanju kroz noći ovog mučnog života prema zori vječnog svjetla. Nastojimo živjeti u prisutnosti Božjoj, u Ijubavi(Ef 1,4), jer »BOG JE LJUBAV« (1 Iv 4,16). To daje duši božanski mir (Vidi Hebr 4,3). Predajmo se Srcu Isusovu na zemlji, kako bismo s tim Srcem bili vječno nakon smrti.