Križ naš svagdašnji

Prije nekoliko godina gledao sam film »Isus Krist Superstar«. Na kraju filma, tamo negdje na krvavom Bliskom Istoku, skup rockera sviju naroda i rasa, nadglasavajući pjesmom štektanje mitraljeza, postavlja Isusu Kristu pitanje u ime čitave ranjene civilizacije: »Isuse, tko si Ti? Po čemu bi Ti bio bolji ili veći od Bude, Muhameda i tolikih drugih koji su propovijedali spasenje i oslobođenje?« Umjesto odgovora na ekranu se pojavljuju konture gorostasnog križa, usađena u zemaljsku kuglu. Po križu Isusa Krista pojavljuju se patnje pojedinaca, naroda i cijeloga čovječanstva u novom svjetlu, obasjane nadom Uskrsnuća. U tom križu dobivaju puno značenje naši svagdanji križevi. Križ je utkan u ljudsku sudbinu. On stoji u središtu svijeta koji se okreće. Kud god išli i kamo god bježali, od njega ne možemo pobjeći. Nosimo ga u sebi i na sebi. Od njega bježeći, s njim k njemu hrlimo. Križ Kristov usađen je u središte povijesti spasenja i povijesti Crkve kao svjetionik i luka spasa na uzburkanom oceanu. Za kršćanina je križ po planu Stvoriteljevu prirodna stvar kao i smrt, ali i preduvjet za ulazak u puninu života. Tako on shvaća i mučeništvo.

Slijedimo svoj križ

Gospodin nas nije učio da bježimo od radosti i veselja, za kojim čezne naša narav i srce. Nije nas učio da molimo: »Križ naš svagdanji daj nam danas!«, ali nas je pozvao da uzmemo na sebe križ i da ga slijedimo. Pozvao nas je da prihvatimo i prigrlimo križ kao kruh svagdanji, kao put čišćenja i života. Čovjeku je najpametnije uzljubiti križ vjerujući da nakon golgotske pomrčine ponovno sviće zora, zora Uskrsnuća. Strpljivo noseći svagdanji križ i podnoseći svagdanje bolove i patnje, dokazujemo da smo dostojni svojeg Učitelja i da smo dragovoljno prihvatili svoje potpuno kršteničko zvanje i poslanje. Križevi dolaze obično bez našega pristanka i slobodnog izbora. Često su nam nametnuti i mimo i protiv naše volje.

Prihvatimo svoj križ

Ono, međutim, Što mi slobodno izabiremo i prihvaćamo, to je način na koji pristajemo nositi svagdanji križ, to je strpljivost koju stječemo milošću Božjom. Tom strpljivošću i pouzdanjem u milost Božju odlikovali su se toliki sveci, među kojima se posebno ističe sv. Josip. Njemu, zaštitniku Hrvatske, posvećen je mjesec ožujak. U ožujku slavimo i blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije, čija je godina još u toku. U strpljivom podnošenju svagdanjih križeva i u pouzdanju u volju Božju Gospa je ostala nenadmašiva i nenadmašena. Drugi su, pak, poput Joba, pod križem posrtali, padali i psovali, ali su se digli i prestali proklinjati i hudi udes, prihvativši križ i plan Božji. Kad već, kako rekosmo, bez križa ne možemo, prihvatimo ga i prigrlimo! Kaže poslovica da je put u pakao popločen dobrim namjerama. Put u nebo posut je svagdašnjim križevima. Svatko ima svoju Kalvariju i svoj križ. Ne znamo čiji je veći. Znamo samo da je put do Uskrsa put križa i da drugog puta nema.