Vjera u ljubav - Vatomika

Kratki sadržaj dosadašnjeg dijela: Kad su bijeli pustolovi poubijali nekoliko Komaniča Indijanaca, ovi su se osvetili tako da su uhvatili i do smrti mučili dvoje nevinih Francuza, a njihovo dvoje djece posvojili su dva poglavice. Djevojčicu je uzeo poglavica glavnog naselja i odgojio ju je na indijanski način. Kad je odrasla, udao ju je za mladog poglavicu plemena Delavara. Ona mu je rodila dva sina. Jednom od njih dali su Ime Vatomika. Dječak je u svemu postao sličan ocu, pa kad mu je otac u jednom boju poginuo, Delavari su njega izabrali za poglavicu. No kad je jednom zgodom došao u njihov kraj neki protestantski misionar, nagovorio je Vatomikinu majku da svog sina pošalje u njihovu školu. Vatomika se tu susreo s kršćanstvom, ali protestantakim. Veoma brzo je uočio da se učenje protestantskih učitelja u mnogočemu ne podudara s Evanđeljem ...

Spoznaja istine

 U to vrijeme dobio je poziv da pode u St. Louis i da kroz nekoliko tjedana propovijeda u metodističkoj crkvi. Pošao je slušajući svoje poglavare, iako mu je u to doba bilo sve lakše nego propovijedati nauku, o kojoj sam sumnja da li je istinita i koja njemu samome zadaje toliko nevolja. A tu u St. Louisu čekao da je Spasitelj sa svim blagom svoje prave, neiskvarene nauke. Bog je uslišao molitve vjernoga sluge, nagradio njegovu ustrajnost i vjernost. Jakov Bouchard, mladi Vatomika,vjera u ljubav metodistički propovjednik u protestantskoj crkvi, pošao je jednog popodneva na malu šetnju po Grand Avenue da se odmori od napornog rada i od duševnog napora. Prolazio je baš pokraj crkve, u koju su se gurala djeca na pouku iz kršćanskog nauka. Taj mu se prizor veoma svidio i on pode za njima u crkvu. Sve klupe bile su pune djece, a na propovjedaonici nalazio se stariji svećenik. Bio je to isusovac otac Demen.vjerom u ljubavi Upravo je bio spreman da počne s poukom. Otvori katekizam I pročita ove riječi: -Bog hoće da svi ljudi dođu do spoznaje istine i da se spase.« Onda se obrati k djeci i započe tumačiti. Vatomika sluša priprosto i jednostavno svećeničko razlaganje i osjeća kako istina, a s njom i mir duboko prodiru u njegovu dušu. Svećenik je tumačio baš one istine u kojima se Kalvin varao. Za djecu je to tumačenje bilo jednostavno razlaganje katoličke vjere, a za Vatomiku rješenje njegovih sumnja. Kad je svećenik završio, bacio se Vatomika u zadnjoj klupi na koljena, pokrio lice rukama i zahvaljivao Bogu na jasnoći koju mu je sad, eto, udijelio. Drugi dan otišao je k isusovcima i zamolio da bi smio razgovarati s isusovcem koji je jučer djeci tumačio katekizam. Taj ga je ljubazno primio i još mu točnije protumačio katoličku nauku. To je bio početak dugih razgovora u kojima je Vatomika dobio odgovore na sve svoje nutarnje poteškoće. Tako je pomalo jasno spoznao da jedino Katolička Crkva ispovijeda pravu nauku koju je Isus propovijedao i koja je sadržana čista i neiskvarena u svetom Evanđelju. Sad je trebalo poći dalje za svjetlom, koje mu je dobri Bog nakon tolikih molitava pokazao, ali to je značilo da mora prekinuti s vjerskom zajednicom u kojoj je prvi put čuo za Isusa, primio toliko dobra, s kojom se tako usko povezao. No nije to prva žrtva koju je Vatomika prinio iz ljubavi prema Isusu i njegovoj svetoj istini. On je spreman i na nove žrtve, pa ako je potrebno, dapače i na još veće žrtve nego što ih je db sada podnio. Zato se više nije vratio kući, nego je ostao u St. Louisu i ondje je dublje proučavao katoličku nauku. Štovanje Blažene Djevice Marije, vjera u ljubav koje protestanti zabacuju, a mi katolici toliko njegujemo, ispunilo ga je neobičnom radošću. U jednom pismu piše: »Da sam već prije štogod čuo o toj Majci i da me je tko uputio i naučio častiti je, kako bi mi bilo prišteđeno mnogo gorkih časova i kako bi bila sretna moja mladost.«

Stupanje u katoličku crkvu

Ljeti 1844. godine došao je Vatomika u St. Louis. U prosincu slijedeće godine odrekao se u isusovačkoj crkvi Kalvlnove nauke i stupio u Katoličku Crkvu i primio svetu Pričest. Mir i blažena radost zavladali su u njegovoj duši. Raspršili su se crni oblaci nutarnjih borbi. Jasno sunce Isusove nauke rasvijetlilo mu Je svu nutrinu. I to sunce jasnoće istine neće više nikad prestati ogrijavati njegova dušu. Vatomika je našao potpunu Istinu i slijedeći je cijeli život, doći će nakon smrti k vjećnoj Istini, k velikom vječnom Bogu i vjeri u ljubav. Duševno potpuno smiren, još više se utvrdio u odluci da će svoj život posve posvetiti Spasitelju u njegovoj službi. Napisao je pismo velikoj Crnoj Haljini, glasovitom indijanskom misionaru ocu De Smetu i opisao mu svoju sreću i zamolio ga da i njegovim Delavarima donese blago prave vjere. Otac De Smet najglasovitiji je indijanski misionar. Sad je Vatomika stupio s njime u vezu i odsad će postati iskreni prijatelji, često su se puta susreli i dopisivali, dok nije >Duga Crna Haljina« umro. Misionar odgovori Vatomiki na njegovo pismo i obeća da će doći u njegov rodni kraj. No prošla je cijela godina dok je napokon uspio doći tamo.

Povratak kući

Vatomika je nakon dugo vremena opet došao kući. Od kuće je otišao kao dječak, a vratio se kao zreo čovjek. Bijela Gazela dočekala je svog velikog srna s neobičnom radošću. Toliko je čeznula za njim, a sad ga, eto, opet ima uza se. No ni Vatomika nije bio manje radostan. Mjesecima je opet hodao obučen kao Indijanac, strijeljao iz luka, jahao s drugovima iz djetinjstva u lov na bivole. Život u prirodi ojačao je njegovo tjelesno zdravlje, tako da je nakon tri mjeseca bio opet čvrst i jak kao svaki drugi crvenokožac, koji nije nikad sjedio u školskim klupama. Svojim je Delavarima obećao da će im dozvati Crnu Haljinu, glasnika Velikoga Dufe, koji će ih naučiti pravu vjeru. Neka ga lijepo prime i u svemu slušaju. Obećali su rou i pokazali se spremnima da prime pouku u pravoj vjeri Velikog Duha. Nakon što se dobro odmorio u rodnom kraju Vatomika je odlučio da nastavi zapotati put I posve se preda u službu Velikog Duha. Postat će njegov apostol. Tako se opet oprostio od svojih kod kuće i rekao zbogom majci i ostalima pa krenuo na put. Ratnici su ga ispratili dobar dio puta, onda se i od njih oprostio. Šutke je stisnuo riku, skočio na konja I potjerao ga punim gasom. Delavari su ga pratili tugaljivim pogledom dok nije isčeznuo u dalekoj preriji. Tri tjedna kasnije došao je k isusovcima u Florlssant u državi Missuri mlad Čovjek koji se zvao Jakov Bouchard i stupio u isusovački novicijat. Novaci su medu sobom šaputali da je bio kalvinac, a neki dapače da je Indijanac. Kad su ga upitali, on je potvrdio i jedno i drugo, no da je Kalvinove knjige i indijanski tomahavk ostavio pred vratima novicijata. Nekoliko dana nakon dolaska u novicijat Vatomika piše svom očinskom prijatelju ocu Đe Smetu: »Nakon duge borbe I svakovrsnih patnja konačno sam žrtvovao sve što mi je bilo drago i milo, da budem sav svojina Gospodina Isusa. To jedino želim i za to molim svaki dan da živim i umrem onako kako to dolikuje plemenitom, revnom isusovcu. Neka me Bog po mojim poglavarima pošalje kamo god hoće. Dragi oče, molim vas, molite često za svoga odanog brata Vatomiku!« Kad je svršio novicijat, Vatomika je položio redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, te se tako posve predao Spasitelju. Poglavari su ga poslali u isusovački Kolegij u St. Louis, gdje je bio četiri godine odgojitelj đaka. vjera u ljubav U isto je vrijeme studirao i bogosloviju. Bile su to godine napornog rada, jer je morao u školi poučavati druge i u isto vrijeme sam učiti. U zavodu su svi učenici bili oduševljeni svojim mladim učiteljem i odgojiteljem. Svaki dan se s njima igrao. I možemo si zamisliti kako su mali Amerikanci širili oči, kad im je njihov odgojitelj pokazivao štogod od svoje sportske vještine, u čemu je uvijek ostao pravi Indijanac. A šta istom kad bi im navečer u mreku pripovijedao o Indijancima! Nisu to bile izmišljene ili naučene priče Karl Maya. vjerujemo u ljubav nego pravi istiniti događaji iz borbe s neprijateljima po gustim indijanskim prašumama. U školi je mladi učitelj bio prijatelj i vođa svojim učenicima. Znao ih je oduševiti za rad i marljivost. Bez posebnog naprezanja i strogosti držao je samom svojom pojavom i najživlje učenike u stezi. Po cijele su mu sate sjedili i marljivo radili. I što je bio njima bliži, Što su ga bolje poznavali kao iskrenog prijatelja, to su ga više voljeli I cijenili.