Vjera u ljubav - Vatomika

Kratki sadržaj dosadašnjeg dijela: Kad su bijeli pustolovi poubijali nekoliko Komaniča Indijanaca, ovi su se osvetili tako da su uhvatili i do smrti mučili dvoje nevinih Francuza, a njihovo dvoje djece posvojili su dva poglavice. Djevojčicu je uzeo poglavica glavnog naselja i odgojio ju je na indijanski način. Kad je odrasla, udao ju je za mladog poglavicu plemena Delavara. Ona mu je rodila dva sina. Jednom od njih dali su Ime Vatomika. Dječak je u svemu postao sličan ocu, pa kad mu je otac u jednom boju poginuo, Delavari su njega izabrali za poglavicu. No kad je jednom zgodom došao u njihov kraj neki protestantski misionar, nagovorio je Vatomikinu majku da svog sina pošalje u njihovu školu. Vatomika se tu susreo s kršćanstvom, ali protestantakim. Veoma brzo je uočio da se učenje protestantskih učitelja u mnogočemu ne podudara s Evanđeljem ...

Spoznaja istine

 U to vrijeme dobio je poziv da pode u St. Louis i da kroz nekoliko tjedana propovijeda u metodističkoj crkvi. Pošao je slušajući svoje poglavare, iako mu je u to doba bilo sve lakše nego propovijedati nauku, o kojoj sam sumnja da li je istinita i koja njemu samome zadaje toliko nevolja. A tu u St. Louisu čekao da je Spasitelj sa svim blagom svoje prave, neiskvarene nauke. Bog je uslišao molitve vjernoga sluge, nagradio njegovu ustrajnost i vjernost. Jakov Bouchard, mladi Vatomika,vjera u ljubav metodistički propovjednik u protestantskoj crkvi, pošao je jednog popodneva na malu šetnju po Grand Avenue da se odmori od napornog rada i od duševnog napora. Prolazio je baš pokraj crkve, u koju su se gurala djeca na pouku iz kršćanskog nauka. Taj mu se prizor veoma svidio i on pode za njima u crkvu. Sve klupe bile su pune djece, a na propovjedaonici nalazio se stariji svećenik. Bio je to isusovac otac Demen.vjerom u ljubavi Upravo je bio spreman da počne s poukom. Otvori katekizam I pročita ove riječi: -Bog hoće da svi ljudi dođu do spoznaje istine i da se spase.« Onda se obrati k djeci i započe tumačiti. Vatomika sluša priprosto i jednostavno svećeničko razlaganje i osjeća kako istina, a s njom i mir duboko prodiru u njegovu dušu. Svećenik je tumačio baš one istine u kojima se Kalvin varao. Za djecu je to tumačenje bilo jednostavno razlaganje katoličke vjere, a za Vatomiku rješenje njegovih sumnja. Kad je svećenik završio, bacio se Vatomika u zadnjoj klupi na koljena, pokrio lice rukama i zahvaljivao Bogu na jasnoći koju mu je sad, eto, udijelio. Drugi dan otišao je k isusovcima i zamolio da bi smio razgovarati s isusovcem koji je jučer djeci tumačio katekizam. Taj ga je ljubazno primio i još mu točnije protumačio katoličku nauku. To je bio početak dugih razgovora u kojima je Vatomika dobio odgovore na sve svoje nutarnje poteškoće. Tako je pomalo jasno spoznao da jedino Katolička Crkva ispovijeda pravu nauku koju je Isus propovijedao i koja je sadržana čista i neiskvarena u svetom Evanđelju. Sad je trebalo poći dalje za svjetlom, koje mu je dobri Bog nakon tolikih molitava pokazao, ali to je značilo da mora prekinuti s vjerskom zajednicom u kojoj je prvi put čuo za Isusa, primio toliko dobra, s kojom se tako usko povezao. No nije to prva žrtva koju je Vatomika prinio iz ljubavi prema Isusu i njegovoj svetoj istini. On je spreman i na nove žrtve, pa ako je potrebno, dapače i na još veće žrtve nego što ih je db sada podnio. Zato se više nije vratio kući, nego je ostao u St. Louisu i ondje je dublje proučavao katoličku nauku. Štovanje Blažene Djevice Marije, vjera u ljubav koje protestanti zabacuju, a mi katolici toliko njegujemo, ispunilo ga je neobičnom radošću. U jednom pismu piše: »Da sam već prije štogod čuo o toj Majci i da me je tko uputio i naučio častiti je, kako bi mi bilo prišteđeno mnogo gorkih časova i kako bi bila sretna moja mladost.«

Stupanje u katoličku crkvu

Ljeti 1844. godine došao je Vatomika u St. Louis. U prosincu slijedeće godine odrekao se u isusovačkoj crkvi Kalvlnove nauke i stupio u Katoličku Crkvu i primio svetu Pričest. Mir i blažena radost zavladali su u njegovoj duši. Raspršili su se crni oblaci nutarnjih borbi. Jasno sunce Isusove nauke rasvijetlilo mu Je svu nutrinu. I to sunce jasnoće istine neće više nikad prestati ogrijavati njegova dušu. Vatomika je našao potpunu Istinu i slijedeći je cijeli život, doći će nakon smrti k vjećnoj Istini, k velikom vječnom Bogu i vjeri u ljubav. Duševno potpuno smiren, još više se utvrdio u odluci da će svoj život posve posvetiti Spasitelju u njegovoj službi. Napisao je pismo velikoj Crnoj Haljini, glasovitom indijanskom misionaru ocu De Smetu i opisao mu svoju sreću i zamolio ga da i njegovim Delavarima donese blago prave vjere. Otac De Smet najglasovitiji je indijanski misionar. Sad je Vatomika stupio s njime u vezu i odsad će postati iskreni prijatelji, često su se puta susreli i dopisivali, dok nije >Duga Crna Haljina« umro. Misionar odgovori Vatomiki na njegovo pismo i obeća da će doći u njegov rodni kraj. No prošla je cijela godina dok je napokon uspio doći tamo.

Povratak kući

Vatomika je nakon dugo vremena opet došao kući. Od kuće je otišao kao dječak, a vratio se kao zreo čovjek. Bijela Gazela dočekala je svog velikog srna s neobičnom radošću. Toliko je čeznula za njim, a sad ga, eto, opet ima uza se. No ni Vatomika nije bio manje radostan. Mjesecima je opet hodao obučen kao Indijanac, strijeljao iz luka, jahao s drugovima iz djetinjstva u lov na bivole. Život u prirodi ojačao je njegovo tjelesno zdravlje, tako da je nakon tri mjeseca bio opet čvrst i jak kao svaki drugi crvenokožac, koji nije nikad sjedio u školskim klupama. Svojim je Delavarima obećao da će im dozvati Crnu Haljinu, glasnika Velikoga Dufe, koji će ih naučiti pravu vjeru. Neka ga lijepo prime i u svemu slušaju. Obećali su rou i pokazali se spremnima da prime pouku u pravoj vjeri Velikog Duha. Nakon što se dobro odmorio u rodnom kraju Vatomika je odlučio da nastavi zapotati put I posve se preda u službu Velikog Duha. Postat će njegov apostol. Tako se opet oprostio od svojih kod kuće i rekao zbogom majci i ostalima pa krenuo na put. Ratnici su ga ispratili dobar dio puta, onda se i od njih oprostio. Šutke je stisnuo riku, skočio na konja I potjerao ga punim gasom. Delavari su ga pratili tugaljivim pogledom dok nije isčeznuo u dalekoj preriji. Tri tjedna kasnije došao je k isusovcima u Florlssant u državi Missuri mlad Čovjek koji se zvao Jakov Bouchard i stupio u isusovački novicijat. Novaci su medu sobom šaputali da je bio kalvinac, a neki dapače da je Indijanac. Kad su ga upitali, on je potvrdio i jedno i drugo, no da je Kalvinove knjige i indijanski tomahavk ostavio pred vratima novicijata. Nekoliko dana nakon dolaska u novicijat Vatomika piše svom očinskom prijatelju ocu Đe Smetu: »Nakon duge borbe I svakovrsnih patnja konačno sam žrtvovao sve što mi je bilo drago i milo, da budem sav svojina Gospodina Isusa. To jedino želim i za to molim svaki dan da živim i umrem onako kako to dolikuje plemenitom, revnom isusovcu. Neka me Bog po mojim poglavarima pošalje kamo god hoće. Dragi oče, molim vas, molite često za svoga odanog brata Vatomiku!« Kad je svršio novicijat, Vatomika je položio redovničke zavjete siromaštva, čistoće i poslušnosti, te se tako posve predao Spasitelju. Poglavari su ga poslali u isusovački Kolegij u St. Louis, gdje je bio četiri godine odgojitelj đaka. vjera u ljubav U isto je vrijeme studirao i bogosloviju. Bile su to godine napornog rada, jer je morao u školi poučavati druge i u isto vrijeme sam učiti. U zavodu su svi učenici bili oduševljeni svojim mladim učiteljem i odgojiteljem. Svaki dan se s njima igrao. I možemo si zamisliti kako su mali Amerikanci širili oči, kad im je njihov odgojitelj pokazivao štogod od svoje sportske vještine, u čemu je uvijek ostao pravi Indijanac. A šta istom kad bi im navečer u mreku pripovijedao o Indijancima! Nisu to bile izmišljene ili naučene priče Karl Maya. vjerujemo u ljubav nego pravi istiniti događaji iz borbe s neprijateljima po gustim indijanskim prašumama. U školi je mladi učitelj bio prijatelj i vođa svojim učenicima. Znao ih je oduševiti za rad i marljivost. Bez posebnog naprezanja i strogosti držao je samom svojom pojavom i najživlje učenike u stezi. Po cijele su mu sate sjedili i marljivo radili. I što je bio njima bliži, Što su ga bolje poznavali kao iskrenog prijatelja, to su ga više voljeli I cijenili.

Vjerski život u Gaibiri

Prošli put sam pisala prije nego što sam slomila desnu ruku. Poslije toga morala sam dati izvaditi zube kutnjake. Kako nakon toga teško sam mogla jesti, veoma sam oslabila. Morala sam čekati da dobijem umjetno zubalo, kako bi mogla opet normalno jesti. I ta kušnja Božja je volja. Isus Krist je doista prema meni bio dobar, kad mi je darovao da doživiim toliko godiina. Sad ga molim za milost da mogu primiti sve što mi pošalje. Isus Kristu Ove godine imali smo ovdje u Gaibiri veliko slavlje u nedjelju, 4. svibnja. Slavili smo stotu godišnjicu otkad je došao ovamo prvi misionar iz Belgije. Bio je to belgijski isusovac otac Lievens. Svoje misionarsko djelovanje započeo je u Chota-Nagpuru među posve nepoznatim ljudima. Još nije znao njihov jezik, a ni oni nisu njega razumjeli. Živio je u veoma teškim uvjetima života dok nije pomalo uspio predobiti stanovnike tog kraja i počeo ih poučavati u kršćanskoj vjeri, kad je naučio njihov jezik. Od tih početaka pa sve do naših dana plod tog rada jesu brojne tisuće kršćana. Isusu Kristu Na tu proslavu okupilo se u Gaibiri vjernika iz sedam župa. Došli su u svojim originalnim nošnjama, pjevali su svoje pjesme i izvodili svoje originalne plesove. Došlo ih je na tisuće, računamo da ih se okupilo oko 12 tisuća. Svaka od tih sedam župa nastojala je pokazati što je otac Lievens učinio za njih. Pripovijedali su koliko je on morao trpjeti i kakvim je plodom urodio njegov trud i njegove patnje. Nakon toga imali smo pouku za one koji su se udaljili od života po vjeri, a koji su se napokon željeli vratiti praktičnom kršćanskom životu. Sakupilo se 16 onih koji su živjeli nevjenčano. Neki od njih imali su već dvoje ili troje djece. Nakon dva tjedna priprave župnik ih je sve vjenčao u crkvi. Nakon toga svi su se osjećali presretni i radosni se vratili svojim kućama. Isusom Kristom Prije Duhova imali smo ovdje duhovne vježbe za sve očeve obitelji. Oni su se, naime tužili da se vodi briga samo za majke pa se za njih svake godine drže duhovne vježbe, a na njih, očeve se zaboravlja. Na te duhovne vježbe sakupila su se 82 oca. Na kraju duhovnih vježbi njihova su im djeca Ima dosta bolesti među malom djecom i među starijim ljudima i mnogo ih umire.Isus Krist Na kraju od srca pozdravljam sve prijatelje i dobročinitelje misija i od srca im zahvaljujem na svemu što su učinili za naš rad ovdje u dalekoj Indiji. Isus Krist

Bog je sačuvao i dijete i mene

Dragi prijatelji misija i nas misionara, evo vam posve konkretnog primjera koliko su pred Bogom vrijedne vaše molitve i žrtve što ih prikazujete za nas misionare i misionarke, napose kad se nađemo u nevolji. Ispriipovjediit ću vam što mi se dogodilo 28. travnja ove godine na povratku kući iz grada Kabwe. Isus Krist Spomenutog dana popodne pošla sam svojim autom u grad Kabwe na poštu. Sa sobom sam uzela radnika Đona. U gradu sam susrela učiteljicu iz Litete i ona me zamolila da se mogne sa mnom vratiti kući. Vraćajući se iz Kabwea u Litetu, 10 do 12 kilometara daleko od Litete smanjila sam brzinu na oko 50 km, kad na nekih 6 metara od mog auta počne jedno malo dijete trčati preko ceste upravo ispred mog auta.Isusu Kristu Koliko više sam mogla skrenula sam auto na protivnu stranu, no uza sve to nisam uspjela izbjeći da ne srušim dijete. Zaustavila sam auto i željela sam pružiti prvu pomoć nastradalom djetetu, ali onda mi kao munja prođe glavom pomisao: »Bježi, ako ne želiš da te ljudi ne ubiju na licu mjesta!« i najvećom brzinom potjerala sam auto i odmah poletih ravno k doktoru. On je zapovjedio da odmah krenu bolnička kola sa dežurnom sestrom po dijete, a moj Đoni da ide s njima da pokaže gdje se nesreća dogodila. Tada odoh glavnoj sestri. Ona me upita da li je dijete mrtvo. Odgovorila sam joj da ne znam, jer sam pobjegla bojeći se da me djetetova rodbina ne ubije na licu mjesta. Isus Krist Tada mi ona reče: »Dobro si učinila.Isuse kriste I sad, kad dovezu dijete, nemoj dolaziti u bolnicu, da te roditelji tu ne napadnu, jer će doći ovamo. Taj čas je stigao auto s djetetom. Glavna sestra odmah je otrčala u bolnicu, a ja sam se spremila da se sklonim. No za nekoliko minuta eto glavne i odjelne sestre koje su me pozvale: »Dođi i vidi svojem očima dijete. Jer ako ti mi budemo govorile, mislit ćeš da te mi želimo utješiti, jer si doživjela šok. Sama se uvjeri da je dijete zadobilo samo malu kvrgu na glavi.« Pošla sam s njima. U ambulanti sam zatekla baku s djetetom u naručju. Bila je to veoma lijepa djevojčica od dvije godine. Uvjerila sam se da joj se ništa nije dogodilo. Tek ona mala kvrga na glavi i jedna neznatna ogrebotina sa strane na licu, ali bez krvi. Tu ogrebotinu zadobila je od udarca mog auta. a kvrgu od pada na cesti. Uvjerena sam da je tu bila nad tim djetetom i nada mnom očita Božja zaštita. A za tu Božju zaštitu imam zahvaliti vašim molitvama, dragi prijatelji. Stoga vam od sveg srca hvala. Isus Krist

Što činiš za spas bližnjega?

Valjda svaki dan moliš barem »OČE NAŠ?« Tada govoriš: »Dođi Kraljevstvo Tvoje!« Misliš li na to što govoriš? Drugi vatikanski sabor jasno je rekao da svaki katolik mora biti apostol, misionar, širitelj Kraljevstva Božjega. Jesi li dosad učinio štogod u tom smislu ? Isus Kristova Majka Marija rekla je djeci u Fatimi da svaki dan mnoge duše padaju u pakao, jer ne žive kako Bog od njih traži. Žive u grijesima, ne brinu se za svoje spasenje, ne obračaju se Isus Krist.

Isus Krist i Vjernici

U švicarskom katoličkom tjedniku »Schweizerische Katholische VVochenzeitung« od 4. rujna 1987. naišao sam na primjer, kako neki obraćeni austrijski socijalist prigovara vjernicima da su oni krivi što je on tako kasno upoznao Boga, Kristovu vjeru, kršćanstvo. U svom pismu, nakon obraćenja, piše on u jednim bečkim novinama između ostaloga i ovo: »Ja sam Krista susreo tek kad sam imao 28 godina. Vidim da su moje prijašnje godine u pravom smislu izgubljene. Međutim, da li sam ja sam tome kriv? Nikad me nitko nije zainteresirao za kršćanstvo, za Isusa Krista, za vjeru... Imam prijatelja i poznanika koji prakticiraju kršćanstvo, ali nitko od njih nije mi nikad progovorio ni riječi o svojoj vjeri. Možete znati da sam ja bio pustolov, slobodoumnik, podrugljivac. Bio sam jedan od onih tisuća i milijuna mladih ljudi koji o kršćanstvu nemaju nikakvog pojma, ili imaju sasvim krive pojmove. Znate li zašto sam morao tako dugo čekati da otkrijem istinu o Bogu, o Isusu Kristu, o kršćanstvu, o katoličkoj vjeri? Zato što su mnogi vjernici ravnodušni, lijeni. Ne brinu se za duše svojih bližnjih...!« Taj slučaj austrijskog socijaliste neka bude poticaj za ispit svih onih koji ne prakticiraju Ijubav prema bližnjemu, onu ljubav koju Isus Krist traži od svakog vjernika. Samo ustima izgovarati prošnju iz Očenaša: »Dođi Kraljevstvo Tvoje«, neće nikoga spasiti. S čim ćemo se pojaviti pred Bogom nakon smrti? Bog će nas suditi po našoj ljubavi prema bližnjemu! Tko pomogne bližnjemu da se spasi, osigurava svoje spasenje! Tako je govorio i sv. Augustin nakon obraćenja. Sveto pismo sve nas poziva da širimo Božje Kraljevstvo ! Isus Krist »Neka vaša svjetlost tako svijetli pred ljudima, da ljudi vide vaša dobra djela, pa da slave Oca nebeskoga!« Svi moramo nastojati da budemo svjetlo svijeta, sa zemlje. Svi bez iznimke!

Isus Krist i Kraljestvo Božje

Naši vjernici laici ne bi smjeli govoriti da je širenje Kraljevstva Božjega posao svećenika i biskupa. To nam je svima dužnost. Našoj katoličkoj mladeži neka bude stalno na pameti geslo: »Moja mladost neka bude svjetlost!« Svjetlost, a ne tama, jer tame je i previše na svijetu...

Borba za spasenje duše

Svima koji se bave knjigom poznat je književnik Reinhold Schneider, koji je rođen u njemačkom gradu Baden-Badenu 13. svibnja 1903. godine. Njegovi roditelji bijahu bogati. Držali su znamenit hotel. Reinhold će jednom napisati, da nije imao obiteljske topline ni kućnog odgoja, jer sva vrata bijahu otvorena, sobe nisu imale zidova. Stranci su dolazili i odlazili, novac ostavljali, a roditelji su bili samo time zaokupljeni. Njegov otac bijaše protestant, a majka katolkinja. Vjenčani su u kat. crkvi. Prihvatili obveze da djecu odgoje u svetoj vjeri katoličkoj. Ali u praksi bijaše drukčije. spasenju Vjera kod djece neizgrađena, krepostan život bez temelja, bez primjera. Nigdje oslonca u životu, nigdje pomoći. Misli se roje, mladić traži izlaz i piše: »Nisam znao zašto živim i zašto činim ono, što činim«. Nije znao da je svrha života ljubiti Boga i Bogu služiti za spasenje duše. Šve više su ga obuzimale duševne muke, nemir se naselio u njegovu patničku, mladenačku dušu. Nije znao svrhe života...spasenje Napast na samoubojstvo bijaše zaokupljala sve više i više njegov uznemireni duh. Jedne večeri odlučuje se na taj grozan korak. Ipak, sine mu u duši misao o duhovnom životu, o besmrtnosti i vječnosti, i ne skonča si život. Nemiran u duhu, dao se na putovanje te stiže u Portugal i španjolsku.

Kraljevski dvor

Uđe u palaču španjolskih kraljeva, zvanu Escorial, koja je više naličila na samostan nego na kraljevski dvor. Promatrao je sobu kralja Filipa II u kojoj je kralj umro. Zadivila ga je poniznost kralja Filipa II njegov smisao služenja drugima u zaboravu na sebe, njegova podložnost Bogu i vjeri katoličkoj i spremnost na žrtvu. To bijaše heroizam, oprečan ovom svijetu, heroizam trpljenja. Napast nije popuštala i mladić još nije želio biti kršćanin - čovjek koji s Kristom nosi križ. Ipak će Krist s križem osvojiti njegov nemirni duh, koji bijaše bez oslonca u mladosti. Jedne božične večeri mladić otvara Sveto pismo, čitajući nekoliko poglavlja, dolazi do svjetlosti, do Istine. spasenjima Polako je uviđao, da se Biblija ne čita kao zabavna knjiga, nego sve to treba proživljavati kao i duhovne vježbe sv. Ignacija. To nije obična knjiga, nego svjedočanstvo života, Krist nije ništa napisao niti je odredio da se nešto napiše. On je tražio život. Krist je živa Riječ koja se u nama »utjelovljuje«. »Jednog dana godine 1937. ili 1938. prvi put nakon 20. godina otišao sam na Misu u grad Postdam, veli Reinhold. Vraćao sam se u svoju domovinu, u Katoličku Crkvu, kao onaj, koji bijaše zaboravio majčin jezik...« Kad jedna duša nastoji prihvatiti Božje svjetlo, Bog mu sve više pruža svoju pomoć, da je osvoji. Počeo je mladić svaki dan ići u crkvu i svake nedjelje na Misu. spasenje Postupno je uviđao da nema kršćanstva izvan Katoličke Crkve. Isus obećaje dati vječni život u svojoj Crkvi. Snaga njegova Tijela i njegove Krvi spašava sve, koji mu se predaju. Težak mu bijaše odlučni korak, ali napokon, jedne večeri pokuca na vrata poznatog samostana u Wiesenaum u blizu Freiburga. Pozvao je redovnika, u koga imađoše pouzdanja, i zamoli ga da mu pomogne kako bi se iskreno i potpuno ispovjedio nakon dugog lutanja i neodlučnosti. Uvjerio se u to: Kad nevjerna lutalačka duša napokon pristane da se vrati u Očevu kuću, dobri Pastir ne tjera je mučno pred sobom, ne udara je štapom, nego je uzima na ramena i nosi u ovčinjak, među vjerne ovce, i raduje se s prijateljima, što nađe izgubljenu i zalutalu ovcu, što nađe izgubljenog sina (Sv. Luka 15,6).

Iz noći prema zori

Reinhold Schneider napokon se vraća katoličkoj istini, Ne traži uspavljujući mir, nego mač vatrenog apostola,Tako rade svi obraćenici, koji su se napatili, dok se ne vratiše Kristu nakon mučnih lutanja. Piše knjige, piše članke i pjesme da izrazi svoju sreću što nađe mir uz Krista, u Kristovoj Crkvi, i pozivlje sve da ga slijede. Napisao je u tom smislu više od 120 književnih djela s više od 10 tisuća stranica da pomogne drugima, kako bi našli Krista kao što ga je našao on. spasenje  Molitva ga je stalno jačala na putu prema vječnosti. Ostao je vjeran Kristu, nakon što ga je mučno našao. Pobožno je umro na Uskrs godine 1958. u bolnici grada Freiburga. spasenjem Neka nas njegov život, njegovo obraćenje i snaga njegove molitve potiču, jačaju i ohrabruju u našem putovanju kroz noći ovog mučnog života prema zori vječnog svjetla. Nastojimo živjeti u prisutnosti Božjoj, u Ijubavi(Ef 1,4), jer »BOG JE LJUBAV« (1 Iv 4,16). To daje duši božanski mir (Vidi Hebr 4,3). Predajmo se Srcu Isusovu na zemlji, kako bismo s tim Srcem bili vječno nakon smrti.

Križ naš svagdašnji

Prije nekoliko godina gledao sam film »Isus Krist Superstar«. Na kraju filma, tamo negdje na krvavom Bliskom Istoku, skup rockera sviju naroda i rasa, nadglasavajući pjesmom štektanje mitraljeza, postavlja Isusu Kristu pitanje u ime čitave ranjene civilizacije: »Isuse, tko si Ti? Po čemu bi Ti bio bolji ili veći od Bude, Muhameda i tolikih drugih koji su propovijedali spasenje i oslobođenje?« Umjesto odgovora na ekranu se pojavljuju konture gorostasnog križa, usađena u zemaljsku kuglu. Po križu Isusa Krista pojavljuju se patnje pojedinaca, naroda i cijeloga čovječanstva u novom svjetlu, obasjane nadom Uskrsnuća. U tom križu dobivaju puno značenje naši svagdanji križevi. Križ je utkan u ljudsku sudbinu. On stoji u središtu svijeta koji se okreće. Kud god išli i kamo god bježali, od njega ne možemo pobjeći. Nosimo ga u sebi i na sebi. Od njega bježeći, s njim k njemu hrlimo. Križ Kristov usađen je u središte povijesti spasenja i povijesti Crkve kao svjetionik i luka spasa na uzburkanom oceanu. Za kršćanina je križ po planu Stvoriteljevu prirodna stvar kao i smrt, ali i preduvjet za ulazak u puninu života. Tako on shvaća i mučeništvo.

Slijedimo svoj križ

Gospodin nas nije učio da bježimo od radosti i veselja, za kojim čezne naša narav i srce. Nije nas učio da molimo: »Križ naš svagdanji daj nam danas!«, ali nas je pozvao da uzmemo na sebe križ i da ga slijedimo. Pozvao nas je da prihvatimo i prigrlimo križ kao kruh svagdanji, kao put čišćenja i života. Čovjeku je najpametnije uzljubiti križ vjerujući da nakon golgotske pomrčine ponovno sviće zora, zora Uskrsnuća. Strpljivo noseći svagdanji križ i podnoseći svagdanje bolove i patnje, dokazujemo da smo dostojni svojeg Učitelja i da smo dragovoljno prihvatili svoje potpuno kršteničko zvanje i poslanje. Križevi dolaze obično bez našega pristanka i slobodnog izbora. Često su nam nametnuti i mimo i protiv naše volje.

Prihvatimo svoj križ

Ono, međutim, Što mi slobodno izabiremo i prihvaćamo, to je način na koji pristajemo nositi svagdanji križ, to je strpljivost koju stječemo milošću Božjom. Tom strpljivošću i pouzdanjem u milost Božju odlikovali su se toliki sveci, među kojima se posebno ističe sv. Josip. Njemu, zaštitniku Hrvatske, posvećen je mjesec ožujak. U ožujku slavimo i blagdan Navještenja Blažene Djevice Marije, čija je godina još u toku. U strpljivom podnošenju svagdanjih križeva i u pouzdanju u volju Božju Gospa je ostala nenadmašiva i nenadmašena. Drugi su, pak, poput Joba, pod križem posrtali, padali i psovali, ali su se digli i prestali proklinjati i hudi udes, prihvativši križ i plan Božji. Kad već, kako rekosmo, bez križa ne možemo, prihvatimo ga i prigrlimo! Kaže poslovica da je put u pakao popločen dobrim namjerama. Put u nebo posut je svagdašnjim križevima. Svatko ima svoju Kalvariju i svoj križ. Ne znamo čiji je veći. Znamo samo da je put do Uskrsa put križa i da drugog puta nema.

Gubavci

Znameniti pomoćnik i apostol gubavaca, odvjetnik Raoul Follereau, i sam je umro od gube. U jednoj poruci mladima sveg svijeta iznosi kako je u Aziji bio pozvan jednoj umirućoj bolesnici od te strašne bolesti. »Vidio sam je nemoćnu, kako se jecajući dijeli od svog groznog života, čim je umrla, dode mi na pamet neobična misao da je vagnem. Uzeo sam u ruke tu krhku šaku kosti, još mlaku, i stavio na vagu. Ta bolesnica od gube, s 22 godine, imala je 20 kilograma.« Dalje veli: »Vidio sam gubavce gole, izgladnjele, gdje urliču, očajni. Vidio sam njihove rane s mnogo muha, njihove puste stanove... Vidio sam nezamislivi svijet užasa, patnje i očaja. Kako to sve može i dalje potrajati?« Gubu je moguće izliječiti, ako se na vrijeme otkrije ! uzimlju lijekovi. Tako je posljednjih godina izliječeno oko tri milijuna ljudi. Od 20 milijuna gubavaci na svijetu tek jedna četvrtima prima neku pomoć. Sv. Otac Ivan Pavao II. često svraća pažnju kršćana na taj bolan problem. Tako na 31. svjetski dan gubavih (29. 1. 1984.) reče: »Žarko potičem sve vjernike da Gospodinu upravljaju svoje molbe i da velikodušno daju svoj doprinos za uzdržavanje i razvijanje djela pomoći bolesnima od gube.«

Apostolsko putovanje

Za svojih apostolskih putovanja često posjećuje gubavci. Tako u Brazilu, Južnoj Koreji, Filiipinima. Godine 1980. reče gubavci- ma u Brazilu: »Vi ste sada i bit ćete od sada zauvijek moji predragi prijatelji.« »Godine 1984. stigao je Papa iz Brazila u Rim jedan gubavaci. Reče: »Došao sam osobito da zahvalim Papi za njegov velik čin poniznosti kad je bio u Mani tubi među mojim prijateljima gubavcima... Došao sam također da glasno obznanim: naša bolest se može iskorijeniti; dapače, mogu se srušiti sve ograde koje priječe da se mi uključimo u društvo.« Papa nastoji gubavcima pokazati duhovna dobra njihove patnje. Tako je u J. Koreji žrtvama gube naglasio otkupiteljsku vrijednost njihova trpljenja, koje se u duhu vjere može pretvoriti u blaženstvo: »Što svijet zove nesrećom, Isus je nazvao blaženstvom. Zato što je, otkupljujući našu patnju, njoj dao neizmjernu vrijednost. To može spoznati samo srce vjernika. Evanđelje patnje posebno je potrebno vama koji ste zahvaćeni gubom... Na neizrecivo tjeskobno pitanje: Zašto baš ja?, Isus daje živ odgovor svojom smrću na križu. On je trpio isključivo za druge.«

Rješenje problema

Jedino rješenje za problem gube jest: ljubiti i po primjeru Kristovu žrtvovati se za druge. Raoul Follereau kaže da mi svi moramo voditi bitku protiv bijede, gladi, sebičnosti, niskosti — što je, veli on, još gora guba nego je sama bolest gube. što tu možemo mi kršćani? Doživimo bijedu tih patnika i našu obavezu da im pomognemo. Dakako, i prilozima za misije. Ali osobito molimo da njima Gospodin dade vjere i snage te svoj križ pretvaraju u sredstvo otkupljenja. I da se što prije u svijetu suzbije ta strašna, a izlječiva bolest.

Papa Ivan Pavao II - Uzor molitve

Belgijski isusovac R. Caron imao je prilike izbliza promatrati Papu Ivana Pavla prigodom njegova posjeta Belgiji u svibnju 1985. godine, pa je napisao članak o Papi kao uzoru molitve. On piše: »Papa Ivan Pavao II. čovjek je molitve. Njegovi mnogi poslovi i njegova brojna putovanja ne nanose štetu tom duhu molitve. Papa uvijek ističe da molitva Ima najveću važnost. Njegove enciklike također o tome govore. Nekad je Papa pomišljao postati karmelićanin, kako bi se potpuno posvetio kontemplativnoj molitvi. Njegova prva enciklika, kao program života, sadrži razmišljenje o tajni Krista Otkupitelja i o tajni čovjeka. Na kraju te enciklike nalazi se poziv na molitvu: »Osjećamo ne samo potrebu nego i dužnost molitve, što intenzivnije molitve cjelokupne Crkve.« U svom oproštajnom govoru lurdskim hodočasnicima govorio je: Molitva je prva Papina  dužnost. Molitva je glavni dio njegove službe u Crkvi i u svijetu. Želio bih oduševiti Crkvu za molitvu uopće, a osobito za marijansku molitvu.« Ono što govori, Papa potvrđuje primjerom. To dobro znaju oni koji su imali priliku biti na Papinoj Misi koju on prikazuje s velikom pobožnošću.

Zahvala

Nakon Mise Papa Ivan Pavao se zahvaljuje 20 min. Prigodom Papina boravka u Belgiji, gledao sam ga kako se klanja pred Presv. Sakramentom u katedrali u Anversu. Klečao je na klecalu u kapelici Presvetog Sakramenta, nepokretan i tih. Uzor molitve. To je nezaboravno! Jedan svjedok reče: »Papa moli kao što diše!« Lijep primjer te stalne molitve jesu dokumenti koje Papa piše. Protkani su riječima Evanđelja i spontanim molitvama. Prije svega to se vidi iz brojnih propovijedi tijekom putovanja. Apostolski nagovori i pouke često su kao dugo razmatranje o kojoj slici iz Evanđelja ili o kojoj riječi Kristovoj. Zaključak je pravi izljev srca. Papa Ivan Pavao tako govori iz dubine svoga srca pred Bogom! Dugo i lijepo pismo upućeno prošle godine mladeži svijeta divno je razmatranje bogatom mladiću iz Evanđelja i o ljubavi Isusovoj. Papa gleda svu tu mladež istom ljubavlju poput Isusove i potiče tu mladež na hrabrost govoreći: »Nikad ne prestajem moliti Krista i Majku lijepe Ljubavi, koja se rađa u srcu mladeži!« Govoriti o Papinoj molitvi znači govoriti i o Djevici Mariji. U kapelici redovnica u Parizu Papa izriče svoju zahvalnost Djevici Mariji: »U ovom blagoslovljenom mjestu (gdje se Gospa ukazala sv. Katarini Laboure), želim ti danas izraziti zahvalnost, pouzdanje i privrženost. Totus tuus — Sav Tvoj.

Izgovorene riječi

Papa često izgovori ovu kratku rečenicu: »Skupa zahvalimo Kristu, koji je dopustio ovaj susret! Sav Papin Ivanov Pavlov život je molitva! Tako R. Caron s posebnim oduševljenjem govori o Papi Ivanu Pavlu kao moliteiju. Ovdje dodajemo kratko Papino razmišljanje o Isusu kao Kralju središtu svih srdaca: »Isus Krist Kralj je svih srdaca. Za vrijeme Njegova mesijanskog djelovanja u Palestini, gledajući znakove i čudesa koja je Isus činio, narod Ga htjede proglasiti kraljem. Narod je gledao u Kristu nasljednika kralja Davida.« Na Pilatovo pitanje: »Jesi li Ti kralj?« Isus je odgovorio: »Moje kraljevstvo nije od ovoga svijeta. Ja sam se rodio i došao na svijet, da svjedočim za istinu. Tko je od Istine, taj sluša moj glas« (iv 18,36). Isus je Kralj srdaca. On nikad nije htio biti zemaljski vladar! Navijestio je Evanđelje i činio velike znakove, velika čudesa. Otkupio je duše svojim životom, svojom mukom, svojom smrću i svojim uskrsnućem. Sjedinjeni s Njime u Duhu Svetom, hrlimo prema Kraljevstvu u kome će Bog »izbrisati svaku suzu« (Ap. 7,7), jer će On biti »sve u svemu« (1 Kor 15,28). S Marijom, Majkom Božjom, recimo: »Srce Isusovo, Kralju I središte sviju srdaca, smllu) nam se!« Nek Srce Bezgrešne Djevice Marije prati našu molitvu.